Psi su prvenstveno oportunisti. Sviđa im se raditi ono što njima odgovara i uvijek će probati naći način za to. Mi smo odgovorni naučiti ih da ne skaču na stol dok jedemo ili na prolaznike na cesti koji imaju nešto slasno u ruci.

Istovremeno, psi imaju slab smisao za generalizaciju. Ako ih naučimo da ne uzimaju hranu sa kuhinjskog stola njima to ne znači da ne smiju uzimati hranu sa stolića u dnevnom boravku.

Oni ne razmišljaju: “Pravila koja vrijede za visoku prepreku na kojoj je hrana u jednoj sobi su sigurno ista za puno nižu ravnu plohu na potpuno drugom mjestu.” 

Zato je na nama da psu baš svaki put kad gurne njušku prema našoj hrani kažemo: “Max, ne! _naredba_.” kako bi počeo povezivati da nije bitno gdje je hrana nego da hrana nije namijenjena njemu.

Vaš pas ovo sve ima. A Vi?

Trening

Već znamo kako se pripremiti, kako se ponašati i što treba raditi na treningu.
Nekim psima je dovoljan sam dolazak u školu i odmah su spremni za rad. Drugima pak treba malo vremena da se resetiraju i pripreme za školsko ponašanje. Kako trening odmiče pas shvaća da ćete na toj lokaciji od njega očekivati da on nešto radi i da će mu se isplatiti ako surađuje – oportunist.

Zatim ćete sa psom izaći na livadu ispred škole i on će trenutno “zaboraviti” sve što je znao prije 2 minute. Jer kad prođemo kroz metalna vrata i zagazimo na šljunak više ne razmišljamo gdje se točno nalazi pas, u kojoj ruci je povodnik, jesmo li u pravom trenutku rekli “ne”, jesmo li pohvalili psa i dali nagradu… Pa tako dođemo do auta, do kuće, kasnije do šetnje, do parka… A pas točno zna gdje/kada obraćate pažnju na njega, a kada je prepušten sam odlučivati i provoditi svoju volju – oportunist.

Što pas ima više prilika ignorirati naše naredbe to su rezultati treninga slabiji.

Kod kuće je najljepše

Jeste li znali da većina pasa koja je u nekom obliku treninga – najbolje “zna” kod kuće.

Kada nešto novo naučimo na treningu najlakše je to ponoviti doma, u komforu kauča i ugodne klime. Baš nam se i ne da šetati po kiši, “tjerati” psa da leži i sjedi po mokrom pločniku i onda ga još doma čistiti u deset navečer. Kod kuće uhvatimo 5 minuta i malo ponovimo naučeno. Pas i tako nema ništa pametnije raditi nego je sretan da se bavimo njime umjesto mobitelom pa savršeno “sluša”. A zapravo je – oportunist: mi ga zabavljamo i još dobije dodatnu hranu.

Ali istovremeno kod kuće uči kako ne slušati:

Kada nešto pospremamo i pas nam se mota oko nogu pa mu kažemo da legne na svoj krevet, on otiđe u drugu sobu i legne na naš krevet. Mi smo sretni da nam se maknuo s puta, a pas se dokopao kreveta na kojem nije trebao biti – oportunist koji utvrđuje prepoznavanje situacije kada smo mi skoncentrirani na nešto drugo pa on može raditi što želi. Zato treba dosljedno provoditi naredbe.

1) Dosljednost

Psu ćemo ili reći da nešto napravi i onda se pobrinuti da je to PRAVILNO napravio ili mu nećemo ništa reći. Jer ako mu nismo ništa rekli onda nas ne može “ne slušati”.

Naravno, kada su u pitanju nepoželjna ponašanja onda ćemo svakako reći “Ime, ne!” i pobrinuti se da neželjena radnja stane te ga prusmjeriti na neko od željenih ponašanja. Ovdje razlikujemo ponašanje gdje pas “ispituje granice” i situacije u kojima je psu neugodno. (Ako je ovo drugo u pitanju, trebamo se udaljiti i zapisati u dnevnik kako bi se na tome u budućnosti radilo.)

Ali ako ispraćamo goste i usput kažemo psu “Ime, sjedi” kao ne bi smetao, a on se nastavi motati među ljudima samo smo narušili vrijednost komunikacije – pas uči da može ignorirati kada mu se obraćamo. Zato treba uporno raditi na svakoj naredbi. 

2) Upornost

Nakon što shvatimo kako naš čupavac koristi svaku priliku da okrene vodu na svoj mlin počinjemo paziti na svaku riječ, postupak i – situacija se kod kuće mijenja: pas fantastično sluša. Kod kuće.

Da ponovimo – psima slabo ide generalizacija. Ako mu kod kuće ili u školi kažemo “Ime, sjedi”, psu to znači da on mora sjesti kada je na tepihu ili parketu, ali to ne znači da njegova stražnjica mora dotaknuti hladni asfalt ili mokru travu. A, ne! Pogotovo kada je uokolo toliko novih zanimljivih mirisa. A pojavio se i novi pas u kvartu – piše na banderi!

Trenutak je da naš pas nauči da “Ime, sjedi” svugdje znači isto – kod kuće, u školi, u kafiću, na Jarunu, u Arena Centru, na livadi punoj pasa… Bez obzira na podlogu, okruženje ili zvukove – “Sjedi” znači stražnjicu na podu.

A to se može dogoditi isključivo, samo i jedino ako sa psom vježbamo “Ime, sjedi” kod kuće, u školi, u kafiću, na Jarunu, u Arena Centru, na livadi punoj pasa… 

Vrijeme je za izlazak!

U vrijeme pisanja ovog teksta traje epidemija koja ograničava neke dijelove našeg Programa. Pokušavamo ih odglumiti, ali teško je dočarati sve različite zvukove punog kafića i smisliti na koje će sve načine nepoznati ljudi reagirati na našeg psa. I on na njih.

Na treningu bismo odradili jedan stvarni odlazak u kafić, ali biste vi morali redovito psa voditi u kafić i prvih nekoliko puta mu posvetiti stopostotnu pažnju (dok se pravite da nije tako). A onda bi trebali mijenjati kafiće.

Pa trebate sve naučeno raditi na ulici, među prolaznicima. I na jarunskoj šetnici. Na sred Trga. Izvan ograđenog dječjeg igrališta. Ispred ulaza u trgovački centar… Prvo na udaljenosti, a ako je pas opušten onda se približiti svim tim novim zvukovima, pokretima i podlogama.

Što više različitih lokacija i situacija prođete to će psu postati “normalnije” imati fokus na Vama u novim okruženjima.

3) Protokoli

Zbog sigurnosti psa uspostavljamo protokole za svakodnevni život. Istovremeno, stabilna struktura koju postižemu pruža psu oslonac da u određenim situacijama unaprijed zna što očekujemo od njega.

Nadovezani na naredbe, za protokle je isto bitno da ih dosljedno i uporno provodite.

4) Dobri živci

A onda, kao odjednom, sve sjedne na svoje mjesto. Kao da Vam pas čita misli. Sve je fantastično! Ogroman napredak se događa doslovno od treninga do treninga. Sreći nema kraja 🙂

Do jednog dana koji je počeo sasvim uobičajeno, a onda se pretvorio u Igru prijestolja i okršaj Titana. Da, Vaš najdraži ljubimac u svemiru, tog je trentka odlučio da “ništa ne zna”. Ili mu se baš ne da…

I to su normalni trenuci, dio života sa psom. Ponekad će zaista biti trenutaka kada kao da nikad nije vidio uzicu, a kamoli na njoj hodao uz nogu. Sačuvajte živce i ne forsirajte ništa. Okrenite se i krenite doma. Kod kuće, psu napunite Kong ili mu dajte da grize goveđu žilu, neka se opusti i uživa.

Obratite pažnju da je zdravstveno stanje u redu i nakon nekoliko sati krenite ponovo u akciju. Ne odustajte!